Razgovor sa Giuseppe Gennarinijem, odgovornim za Neokatekumenski put u SAD-u


 

Neokatekumenski put s oduševljenjem prihvaa uredbe Svete Stolice

 

Razgovor sa Giuseppe Gennarinijem, odgovrnim Puta u Sjedinjenim Amerièkim Dravama

NEW YORK, nedjelja, 1. sijeènja 2006. (ZENIT.org).- Neokatekumenski put je s oduševljenjem primio uredbe izane od Svete Stolice u pogledu slavljenja Sv. Mise u zajednicama.

Smjernice su predstavljene u pismu - sa datumom od 1. prosinca i ptpisane od kardinala Francisa Arinzea iz Kongregacije za boanski kult - upuenom inicijatorima i odgovornima Neokatekumenskog puta, Kiku Argüellu, Carmen Hernandez i ocu Mariju Pezziju.

Kako bi razumijeli naèin na koji je ovaj dokument prihvaen od Neokatekumenskog puta, ZENIT je intervjuirao Giuseppea Gennarinija, odgovornog za Put u  Sjedinjenim Amerièkim Dravama, te zaduenog za odnose s javnošu u ovoj eklezijalnoj skupini.


Koju vrijednost ima ovo pismo za Put?

Gennarini: Ovo je prvi put da se prihvaaju neke mogunosti koje su prisutne u naèinu slavljenja Euharistije na Putu, kao valjane prilagodbe za pomo suvremenom èovjeku, kako bi on mogao na bolji naèin primiti milost posredstvom sakramenata.

Koliko znam, to je jedini sluèaj  da je neka eklezijalna skupina primila dopuštenje izraeno na ovaj naèin od Svete Stolice.

Do sada se djelovalo sa usmenim dopuštenjem Kongregacije, ali ne u pisanom obliku. Doista, Ivan Pavao II. uvijek je podupirao ovu ideju, te ju je izloio u svom apostolskom pismu ´Dies Domini´, gdje je govorio o mogunosti da se, uzimajui u obzir posebne pastoralne i formativne potrebe, mogu odravati ovakva slavlja nedjeljne Mise.

Koje litrugijske mogunosti je Kongregacija dopustila Neokatekumenskom putu?

Gennarini: Pismo kardinala Arinzea prihvaa naèelo da neokatekumenske zajednice odravaju posebna slavlja subotom naveèer. Kako bi se moglo bolje cijeniti vanost ovog dopuštenja, treba voditi raèuna o tome da su se mnogi suprotstavljali ovakvoj praksi Puta, smatrajui je po sebi elitistièkom ili razdjeljujuom (iako su liturgije Puta otvorene za sve).  Unatoè svemu, ovo naèelo je slubeno potvreno. Zahtjev da se jednom mjeseèno sudjeluje na opim slavljima zajednica, ve se èesto ostvaruje, na primjer povodom liturgijskih svetkovina poput Boia, Bogojavljenja, Ustanovljenja Euharistije na Velki èetvrtak, blagdana zaštitnika upe, Uznesenja, Svih Svetih, Bezgrješnog Zaèea.

Pismo takoer citira èlanak Rimskog Misala o uvodima, ali ih preoblikuje iz izvanredne prakse u redovnu uporabu.

Prihvaeni su i odjeci prije homilije. Budui da se radi o potpuno novoj stvari u Crkvi, pismo objašnjava neke ope smjernice.

Pismo dopušta i da se znak mira daje prije prinosa darova. Kako bi se razumijelo doprinos ovog dopuštenja, dovoljno je podsjetiti se da je samo nekoliko tjedana prije datuma ovog pisma prefekt Kongregacije objašnjavao biskupima - sudionicima na Sinodi o Euharistiji - da nitko nije bio ovlašten promijeniti trenutak davanja znaka mira.   Zapravo, neke biskupske konferencije su zatraile ovu mogunost, ali im nije bila dodijeljena. Na kraju, trenutni naèin podjele prièesti dopušten je na dugo razdoblje ad experimentum.

To pokazuje da se ne radi o praksi nepoštivanja, ve o potpuno legitimnoj praksi, kao što svaka osoba koja sudjeluje na Euharistiji u zajednici moe potvrditi. Ovo je napisano u ozraèju konaènog odobrenja Statuta, koji su trenutno još uvijek odobreni ad experimentum.

èim ovo razdoblje ad experimentum istekne, meudikaterijski Odbor pet kongregacija koje su odobrili Statute (Vijee za laike, te kongregacije za nauk vjere, za kler, za katehezu, za boanski kult i za katolièki odgoj) odobrit e potrebna ujednaèavanja.  

Zbog èega je vano slaviti Misu u malim zajednicama?

Gennarini: Više od 70% èlanova Neoatekumenskog puta su katolici koji nisu pakticirali svoju vjeru. Liturgijska slavlja koja se odvijaju u malim zajednicama stvaraju povoljno ozraèje za prihvaanje onih koji su se udaljili. U društvu koje se sve više sekularizira, postaje sve više individualistièko i anonimno, Put nudi u upi ozraèje gdje osobe, krštene ili ne, mogu otkriti vjeru u istinskom zajedništvu.

Jedan od današnjih problema Crkve je anonimnost u našim upama. Preko ovog iskustva, na primjer, braèni parovi mogu iskusiti oproštenje i prenositi vjeru svojoj djeci. Jedan od plodova Puta je ponovno izgraivanje obitelji preko ovog zajednièarskog iskustva. Iz ovih obnovljenih obitelji raaju se tisue poziva na prezbiterat ili na posveeni ivot, sve to preko euharistijskog slavlja u malim zajednicama vjere. Zajednica spašava obitelji i, kao što tvrdi Ecclesia de Eucharistia, ne postoji oblikovanje zajednica koje ne bi imalo korjene u slavlju Euharistije. 

Neke novinske obavijesti predstavljaju ovo pismo Kongregacije za boanski kult  kao jedno ispravljanje i odbacivanje od strane Benedikta XVI. u pogledu Puta...

Gennarini: Ne postoji ništa što bi moglo biti udaljenije od stvarnosti. Naš odnos sa Benediktom XVI., prije nego što je postao papa, uvijek je bio vrlo dobar. Prethodni kardinal Ratzinger upoznao je Put 70-ih godina i on ga je sam uveo u Njemaèku, u svoju domovinu. Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere uvijek nas je pomagao i spominjao je Put u svojim knjigama na doista pozitivan naèin.

Benedikt XVI. je primio inicijatore Puta u studenom i osobno je potvrdio svoju potporu Putu i svoju radost zbog velikih  plodova koje Put daje Crkvi. Kao oèitovanje svoje ljubavi prema plodovima ovog Puta, Sveti Otac e 12. sijeènja poslati novih 200 obitelji u poslanje. One idu u najdekristijaniziranije dijelove svijeta da bi navješivali evanelje.

Bez intervencije Svetog Oca bila bi nemogua potvrda spomenutih mogunosti. Osjeamo se u cjelosti potvreni od Petra. Tko eli postaviti Benedikta XVI. nasuprot Ivana Pavla II., taj mijenja stvarnost.

Ovih dana objavljuju se vijesti koje su u potpunosti neutemeljene: htio bih podsjetiti da nikada niti jedan laik iz neokatekumenskih zajednica nije govorio  homilije zamjenjujui sveenika. Jedna meunarodna agencija sama je sebe opovrgnula kada je optuila Put za „inovativnu praksu´, govorei istovremeno o „vrlo konzevativnoj viziji svijeta´.

Zašto je, po vašem mišljenju, Sveti Otac odobrio ove mogunosti?

Gennarini: Benedikt XVI. je potvrdio viziju Ivana Pavla II., podjeljujui ovo dopuštenje Neokatekumenskom putu u pisanom obliku, jer je vrlo svjestan dramatiène situacije sekularizacije i nunosti evangeliziranja.

U posljednjem Svjetskom danu mladih rekao je njemaèkim biskupima: „veina populacije nije krštena i nema nikakav dodir sa Crkvom i, štoviše, uope ne poznaje niti Krista, niti Crkvu...Postali smo misijska zemlja...u cijeloj Europi, kao u Francuskoj, Španjolskoj i na drugim mjestima, morat emo ozbiljno razmotriti kako bi se danas trebala ostvarivati istinska evangelizacija, ne samo jedna nova evangelizacija, ve èesto autentièna prva evangelizacija...Postoji novo poganstvo i nije dostatno pokušavati samo zadrati vjernièku zajednicu, iako je to vrlo vano; postavlja se veliko pitanje: što je uistinu ivot? Mislim da svi zajedno moramo pokušati otkriti nove naèine donošenje evanelja današnjem svijetu, iznova navijestiti Krista i utvrditi vjeru.´

Ovo pokazuje veliko zanimanje Svetog Oca u otkrivanju naèina i puteva kako bi se došlo do suvremenog èovjeka. Upravo bi u ovom ozraèju trebalo shvatiti ova dopuštenja.

Koji je kontekst ovog pisma?

Gennarini: Ovo pismo je vrlo vaan korak u tijeku odobrenja Puta. 1997. godine Ivan Pvao II. je ohrabrio inicijatore da ispitaju iskustvo Puta nakon 30 godina postojanja i da to iskustvo formalno oblikuju u izradi Statuta. U ovom kontekstu pet vatikasnkih dikasterija - Vijee za laike, Kongregacija za nauk vjere, Kongregacija za kler i za katehezu, kongregacija za katolièki odgoj i kongregacija za boanski kult, ve godinama prouèavaju razne aktivnosti Puta nudei svoje preporuke i temeljno potvrujui iskustvo ovog katehetskog itinerarija

Razlièiti vatikanski dikasteriji oduvijek su poznavali i podravali praksu Neokatekumenskog puta. Ve u 70-im godinama, nakon Drugog vatikanskog koncila pripremao se novi obrednik za kršansku inicijaciju odraslih, te je iskustvo koje se tada tek raalo na Putu bilo pohvaljeno kao praktièna primjena onoga što je kurija taila naèiniti. Inicijatori su oduvijek odravali dijalog s papama, poèevši od Pavla VI. i, posebice, Ivana Pavla II.

Koji su dosad bili rezultati ovog procesa?

Gennarini: Katehetski sadraj Puta kao itinerarija kršanske formacije detaljno je prouèen od Kongregacije za nauk vjere, koju je u to vrijeme predvodio kardinal Ratzinger, te je bila potvrena s tek neznatnim preinakama.

Sljedei korak bilo je odobrenje Statuta, što nije bila laka zadaa, budui da Put nije neka laièka skupina, niti sveenièko bratstvo, niti udruga.

Sveta Stolica shvatila je ovu sloenost, te je priznala Put kao itinerarij kršanske formacije valjan za prenošenje vjere u današnjem društvu, bilo za obnavljanje vjere onih koji su ve kršteni, bilo kako bi se iniciralo pogane u vjeru.

Nakon odobrenja metode i Statuta, sljedei korak bilo je prouèavanje liturgijskih prilagodbi, prisutnih u ovoj liturgijsko-katehetskoj stvarnosti, što je zakljuèeno s ovim pismom.