Porto S. Giorgio Međunarodna konvivencija povodom 40. obljetnice Puta Euharistija kojoj je predsjedao uzoriti kardinal Antonio Caizares Llovera


 

Nedjelja, 11. siječnja 2009., kardinal Antonio Cañizares Llovera, prefekt Kongregacije za boanski kult i disciplinu sakramenata, sudjelovao je na međunarodnoj konvivenciji Neokatekumenskog puta u Porto S. Giorgiu, te je predsjedao na Euharistiji.

U nastavku donosimo tekst homilije koju je kardinal izgovorio tijekom liturgije..

Dragi brate biskupe, draga braćo svećenici, dragi Kiko, Carmen i otac Mario, draga braćo i sestre itineranti, odgovorni Puta u različitim dravama, formatori i bogoslovi sjemeništa Redemptoris Mater, draga braćo i sestre u Gospodinu:

Nakon što smo ivjeli dane Boića i Bogojavljenja, Crkva sa radošću slavi Isusovo krštenje. Taj blagdan slavimo ispunjeni radošću sa cijelom Crkvom, nakon nezaboravnog susreta jučer poslijepodne sa Svetim Ocem, i i slanja zajednica i obitelji u poslanje. Dolazimo ovdje kako bismo zahvalili Gospodinu, kako bismo ga susreli među nama i čuli njegov poziv da dođemo, i jedemo i pijemo od ovog Kruha, koji je hrana vječnog ivota, iz ovog izvora iz kojeg izvire spasenje, a to je Isus Krist. To je poziv da dođemo k Njemu, zajedno s Njim, kako bi On bio unutar nas, kako bismo s vjerom koja pobjeđuje svijet mogli proglasiti s Petrom: ti si Sin Boga ivoga, Onaj koji objavljuje Glas koji dolazi s neba i čuje se na zemlji.

Proglašena čitanja nas pozivaju da slušamo i razmatramo Isusa. „Začu se glas s neba: Ovo je Sin moj ljubljeni´. „Evo moga sluge kojeg podupirem´, „Bog bijaše s njime´. Ponovno započinjemo vrijeme kroz godinu, noseći u dušama bogata iskustva ivljena tijekom ovih boićnih dana, pogled nam se više nego ikada zaustavlja čvrsto na licu Isusa koji nam kae: „Dođite k meni´, kao što će reći drugom prigodom: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni´, dođite k meni svi koji hodate; naći ćete odmor, naći ćete spasenje, naći ćete puninu svjetla koje koje ispunjava i razgoni mrak i tmine koje nas okruuju. Isusovo krštenje od Ivana u Jordanu, o kojem nas izvješćuju evanđelja, ključni je trenutak očitovanja ovog Njegovog lica, njegovog otajstva i Njegovog najdubljeg identiteta. U boićnim danima i na dan Bogojavljenja razmatrali smo Isusa u Njegovom rođenju i djetinjstvu. Danas promatramo njegovo lice na početku Njegovog javnog ivota. Počevši od trenutka u kojem Isus prima krštenje od Ivana u Jordanu, te, podran od svjedočanstva s visine, sa spoznajom da je „Sin ljubljeni´, započinje svoje propovijedanje o dolasku kraljevstva Bojeg, podučavajući zahtjeve i snagu svojih riječi i znakova milosti i milosrđa, te poziva na obraćenje, na novi ivot u Kristu, ivot koji je sam Njegov ivot potpunog ispunjavanja Očeve volje, onoga što Bog eli za ljude, ispunjenja Gospodinovih zapovijedi, ostajući s Njim i hodajući s Njim.

Ivan je navještao ´krštenje obraćenja za oproštenje grijeha´. Mnoštvo grešnika, carinika i vojnika, farizeja, saduceja i prostitutki, dolazilo se krstiti od njega. Onda se pojavljuje Isus. Krstitelj sumnja. Isus ustraje i prima krštenje. Duh Sveti, u obliku golubice, dolazi nad Isusa i glas s neba proglašava da je „On Sin moj ljubljeni´. To je očitovanje Isusa kao Mesije Izraela i Sina Bojega, onoga kojeg iščekuju narodi. Onoga kojeg svi ljudi često trae, bez da to i znaju. Ovdje je, ovdje vidimo lice i otajstvo Isusovo. Ovdje je odgovor na uvijek prisutno i uznemirujuće pitanje oko kojeg se isprepliće povijest: „Tko je Isus? Nije li sin drvodjelje Josipa? Nije li sin Marije iz Nazareta?´ Kao u Cezareji Filipovoj, u razgovoru s učenicima, kada ih pita: „Što kau ljudi, tko sam ja?´, ovdje, na Jordanu, sa visina se čuje isti i jedini mogući odgovor: „Ovo je Sin moj, ljubljeni.´ Samo po milosti boanske Objave, samo zbog toga što se Bogu, u Njegovoj velikoj dobroti svidjelo dati se upoznati posredstvom Duha, imamo pristup licu i cijelom i istinitom otajstvu Isusa. Njegova vlastit, autentična i istinska stvarnost ne moe biti shvaćena „od krvi i tijela´ (to jest, od svjetovne spoznaje ili raširenim načinom spoznaje preko čovjekove misli, ili slijedeći misli ljudi), već samo po Objavi Oca preko Duha, ili, što je zapravo ista stvar, primjećujući očima vjere. Samo je vjera mogla ući u otajstvo tog lica. 

Obratimo panju na to da nam je, u ovom ulomku iz evanđelja, pokazana cijela Isusova čovječnost, njegovo potpuno ljudsko lice, koje je lice Boga, kao što smo vidjeli, razmatrali i čemu smo se klanjali u ovim boićnim danima, Boga koji silazi u najdublju depresiju zemlje, Jordan, kao što smo se jučer poslijepodne prisjetili, i koji se snizuje do malenosti ljudske krhkosti, lišavajući se svog poloaja; u tome vidimo lice Boga koji se pokazuje veći i viši, snaniji i jači, toliko uzvišeniji koliko se više snizuje i silazi, koliko se više lišava i izlazi iz Sebe, koliko više je susretljiv prema nama, koliko više se pokazuje kao sluga i rob, jer se tada očituje kao beskonačna ljubav koja nadilazi udaljenosti između neba i zemlje; jednostavno kao Bog koji je Ljubav, kao Bog koji je tamo s Njim i koji je tamo s nama, Emanuel. U ovom sniavanju ili kenozi Sluge kojeg Gospodin podupire, vidimo Boga i čovjeka koji se čini ´još jednim´, jednim od mnogih, jednim od grešnika; kao na kriu gdje ovo ogoljenje zbog ljubavi, ovo stavljanje i ubrajanje među grešnike, dosee krajnost, kako bi nas oslobodio od grijeha i od smrti. Među onima koji su se pribliili Ivanu kako bi se krstili, predstavlja se Isus kako bi primio to isto krštenje obraćenja i pokore. Ali, nije li On moda Jaganjac bez mane i bez grijeha, Jaganjac Boji koji oduzima grijeh svijeta? Stavljajući se među grešnike pokazuje nam kako se poistovjećuje u svemu s ljudima, za koje on ne smatra nedostojnim zvati ih braćom. Stavlja svoje grijehe na sebe, korijen svakog zla i izvor svakog ropstva, svake smrti i ljudske bijede. I tako sve do smrti, sve do sramotne smrti na kriu. U poslušnosti Ocu, sa poslušnošću Sina, izvršavajući u svemu volju Očevu i svaku pravdu, čineći dobro. Za nas ljude i zbog našeg spasenja učinio se čovjekom, primio je naše tijelo, tijelo grijeha i tako, istovremeno, i svu dramatičnost čovjeka pod grijehom; ponizio se i poistovjetio se sa svom zbiljnošću ugnjetavanog čovjeka čovjeka prihvati je odgovarati za sve nas: tako se učinio odgovornim pred Bogom za svaki grijeh čovjeka, kao da bi On sam bio krivac i grešnik. Ne ostaje vani iščekujući, ne ostaje daleko od grešnika, a to smo mi, svi ljudi. Sa svojom ljudskošću, koja je naša, sišao je u vode  depresije rijeke Jordana, zaronivši se u tim vodama, simbolu smrti, i izišao je iz njih kada je glas s nebesa  izgovorio ime ljubljenog Sina, pred kojim se prigiba svako koljeno na nebu i na zemlji. U Isusovom krštenju na Jordanu, nalazimo svo boansko-ljudsko otajstvo jedinstvene osobe Isusa, otajstvo Utjelovljenja i otajstvo našeg otkupljenja. Stoga je doista sigurno da je vjera u Njega naša pobjeda, ono što pobjeđuje svijet, ono što pobjeđuje neprijatelja koji neprestano napada čovjeka kako bi ga zadrao pod svojom vlašću.  

Doista, iako ljubljeni Sin Boji, Očev, svet i nevin, bez mane - učinio se sličnim svima nama, osim u grijehu - htio je „uzeti na sebe grijeh sviju´. Na taj način, kako kae Katekizam Katoličke Crkve (KKC), „Isusovo krštenje je, s njegove strane, prihvaćanje i početak poslanja Sluge patnika´ (br. 536). Pušta se ubrojiti među grešnike; već je Jaganjac Boji koji oduzima grijeh svijeta; već predoznačuje krštenje svoje krvave smrti. Već dolazi ispuniti svu pravednost, to jest, podlae se u cjelosti Očevoj volji: zbog ljubavi prihvaća krštenje smrću za otpuštenje naših grijeha. Ovom prihvaćanju upućuje odgovor glas Oca koji svu svoju milinu stavlja u svog Sina. Duh, kojeg Isus posjeduje u svoj punini već od svog začeća, dolazi počivati nad Njim. O Njemu će ovaj Duh davati svjedočanstvo svim ljudima. Na Njegovom krštenju su se otvorila nebesa koja je Adamov grijeh bio zatvorio; i vode su bile posvećene od Isusovog silaska i Duha kao preludija novog stvaranja, te tako, iz ovih voda koje izviru iz Izvora, dolazi spasenje.

Ovdje se predoznačuje i stvarnost našeg krštenja, preko kojeg nam Bog, po svom Duhu, dopušta ući u samo otajstvo Isusa i Njegovog otkupiteljskog djela; ući kako bismo se poistovjetili s Njim, kako bismo ivjeli u Njemu i od Njega, kako bi On djelovao u nama i učinio nas sudionicima Njegovog novog ivota, nas, oslobođene i otrgnute iz voda smrti i rođene od vode ivota, koja daje ivot. Kako je veliko, kako je divno to što se događa u krštenju! Doista, po krštenju kršćanin biva sakramentalno sjedinjen s Isusuom, koji u svom krštenju predoznačuje svoju smrt i uskrsnuće: kršćanin mora ući u ovo otajstvo poniznog sniavanja i kajanja, sići s Isusom u vodu, kako bi s Njim iz njih izišao, ponovno se roditi iz vode i Duha kako bi nas obratio u Sinu, ljubljenom Sinu Očevom, i ivio novi ivot. „Sve što se zbilo u Kristu daje nam shvatiti da, nakon uranjanja u vodu, Duh Sveti s nebesa nad nama lebdi te, posvojeni Očevim glasom, postajemo Sinovi Boji.´ (KKC, br. 537)

Krštenje, kao što dobro znate, nešto je vrlo različito od čina crkvene socijalizacije, priključivanja društvu koje slijedi Isusovu stvar ili koje se nadahnjuje na Njegovoj poruci i Njegovom primjeru; također je i mnogo, mnogo više od purifikacije ili čišćenja duše. Ono je stvarno smrt, ponovno rođenje, preobrazba u novi ivot. To je ono što vidimo kod Pavla, a što on izraava ovim riječima: „Ne ivim više ja, već ivi u meni Krist´ (Gal 2,20). Ili, kao što smo slušali kod Ivana: „ostati u Njemu´ (usp. Iv 15,9s) Papa Benedikt XVI. To ovako komentira: „ivim, ali nisam više ja. Sami „ja´, bitni čovjekov identitet - ovog čovjeka, Pavla - promijenjen je. On još uvijek postoji i ne postoji. Prešao je preko „ne´ i još se nalazi u ovom „ne´: ja, „ali ´ne´ više ja...´. Ova rečenica je izraz - kae papa - onoga što se dogodilo na krštenju: moje „ja´ se premješta i ucjepljuje se u novi, veći subjekt. Tako, dakle, postoji iznova moja ja, ali upravo preobraen, učinjen sjajnim, otvoren postojanju u drugome u kojem stječe svoj novi prostor postojanja... „Mi smo postali jedan u Kristu´, kae Pavao (usp. Gal 3,28). Ovo pronalaenje sebe u novom subjektu  - Kristu i Crkvi neodvojivoj od Krista - je pronalaenje sebe u Bojoj neizmjernosti i premješanje u ivot koj je već izvan ´umiranja i nastajanja´. Velika eksplozija uskrsnuća zahvatila nas je u krštenju kako bi nas privukla k sebi. Ostanimo tako spojeni s novom dimenzijom ivota, u koju smo, usred nevolja našeg vremena, na neki način uronjeni.  ivjeti vlastiti ivot kao trajno ulaenje u ovaj otvoreni prostor: ovo je smisao našeg „biti kršten´, „biti kršćanin´. Uskrnuće  nije prošlo, Uskrsnuće nas je zahvatilo i upilo. Oslanjamo se na Uskrsnuće, odnosno, na uskrslog Gospodina, i znamo da nas i on čvrsto podrava kada naše ruke oslabe, uvijek ostajemo u Njemu.  Zgrabimo Njegovu ruku i tako pruimo ruku jedni drugima, obratimo se u jedan jedinstveni subjekt, a ne tek u samo jednu stvar. Ja, ali „ne´ više ja: ovo je formula kršćanske egzistencije utemeljena na krštenju, formula Uskrsnuća u vremenu. Ja, ali „ne´ više ja: ako ivimo na ovaj način, preobrazit ćemo svijet, preobrazit ćemo svijet. To je formula suprotna svim nasilnim ideologijama, i program koji se opire raspadljivosti i tenjama za moću i posjedovanjem. ivjet ćemo preko zajedništva ivota s Njim, kako bismo se našli u Njemu koji je sam ivot. ivjet ćemo preko zajedništva ivota s Onim koji je Istina, Ljubav i stoga je vječan, sami je Bog´ (Benedikt XVI., 15. travnja 2006.); ivjet ćemo u Bogu i sa Bogom, bivajući u Kristu ivjet ćemo u jednistvu s Njim, imajući stoga iste Njegove osjećaje, Njega koji se ogolio od svog poloaja i uzeo stanje sluge, iz ljubavi, kako bi nas učinio sudionicima svoje ljubavi, ispunjenja i poslušnosti volji Bojoj, koji je ljubav, sebedarje, kako bismo bili uzdignuti i učinjeni velikima od Njega i u Njemu, preko ljubavi koja pobjeđuje svaku stvarnost smrti.  To je ono što vidimo u krštenju, predodređenju Pashe i onoga što se događa u našem krštenju.

Koliku vanost i koliko veličinu ima naše krštenje. Kolika je radost, kolika milost, koliki dar biti kršteni! Na koliku smo veliku nadu bili pozvani, a u koju smo već ušli s krštenjem! U krštenju, u ivljenju krštenja, budućnost je čovječanstva. Samo ono što se događa na krštenju, zajedno sa i nerazdvojivo od druga dva sakramenta kršćanske inicijacije - Euharistije i Potvrde - te katekumenata koji ih prati, moe promijeniti svijet, moe učiniti da se uzdigne novi svijet, novo čovječanstvo, sačinjeno od novih muškaraca i ena, sa novošću evanđelja i ivota u suglasju s evanđeljem, koja se ukorjenjuje u novo biti, misliti, osjećati, eljeti i djelovati s Isusom, sjedinjeni s Njime, iveći u Njemu, slijedeći Gospodinove staze, koje nisu naše staze, misleći sa samim Njegovim mišljenjem, koje nije način na koji ljudi misle. Stoga, u ovim tako ključnim i tako teškim trenucima, tako odlučujućim za mnoge, gdje se vodi toliko teška borba između Svjetla i tame, ivota i smrti, nasilja i mrnje nasuprot ljubavi i opraštanju, između Zloga i (njegovih) moći ovoga svijeta sučelice Bogu, koji ljubi ljude i ele da se spase, Bog je obogatio i osnaio Crkvu i samo čovječanstvo, podiući u njoj nove darove ili karizme, kao što je, između ostalog, Neokatekumenski put, kako bi oivjela u svijesti vjernika vanost i smisao krštenja, od kojeg je nerazdvojivo i čijoj biti pripada katekumenat ili itinerarij kršćanske inicijacije, kako bi se postalo kršćanima, djecom Bojom, novim stvorenjima, u matičnom krilu Majke Crkve.

Gledajte, odgovorni Neokatekumenskog puta, gledajte katehisti itineranti, gledajte obitelji ili zajednice u poslanju, gledajte milosrđe i dobrotu koju je Bog imao prema vama, da se htio posluiti, između svih drugih, vama samima, kako bi pomogao i oivio, učinio da ponovno zaivi i da se obnovi smisao i temelj krštenja u našim ivotima, kako nas danas podsjeća Isusovo krštenje od Ivana Krstitelja u rijeci Jordanu. ivimo, dakle, krštenje; ivimo naš ivot krštenih u Kristu kao djece Boje: ivimo kao sveti, neporočni i očišćeni, kako i odgovara našoj krsnoj biti.  ivimo dosljedno, uvjereni da bi, ako je krštenje istinski ulaz u Boju svetost, u Njegovu ljubav, preko uglavljenosti u Kristu, gdje je boravište Duha, bilo proturječno zadovoljiti se osrednjim ivotom, minimalističkom etikom i površnom religioznošću, kako nas je podsjećao veliki papa Ivan Pavao II. na početku novog tisućljeća. „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski´ (Mt 5,48). ivimo za ono što jesmo, djeca Boja. Sa jedinim i ljubljenim Sinom, hodajmo čineći dobro (usp. Dj 10,38) i utvrđujući pravo u narodima, ono pravo koje On sam donosi.  Bez vikanja, bez buke, bez nasilja, već hrabro i čvrsto, sa snagom i bez oklijevanja sve dok se ne utvrdi pravo i pravda, što je ispunjenje Boje volje; to je uspostava kaljevstva Bojeg, koje je kraljevstvo ljubavi, kraljevstvo ivota, i koje u svima budi ovu istu nadu. Hodajmo, dakle, u nadi koja u nama podie stvarost krštenja čiji smo već sudionici, jer sudjelujemo u samom ivotu Boga koji je Ljubav. Ostanimo u ovoj Ljubavi, ostanimo u kršteničkom ivotu.